Kao student medicine i ljubitelj nogometa, ponukan raznim tekstovima i napisima koji su se pojavili u mnogim domaćim medijima vezano uz Anasa Sharbinija i izjavu Jurice Jerkovića, osjetio sam potrebu odreagirati. Iskreno sam zgrožen količinom idiotizma koja je isplivala na površinu izjavom Jurice Jerkovića o tome kako bi Anas Sharbini trebao otići psihijatru. Tom prilikom se ispostavilo kako je u 21. stoljeću u Hrvatskoj najgora i najveća uvreda reći nekom da ode psihijatru, a ako netko (ne daj Bože!) i ide psihijatru i ako to netko (ne daj Bože!) sazna, taj čovjek osuđen je na vječnu sramotu i teško će se isprati ljaga s njegove obitelji,  njegova rodbina živjet će okružena neizvjesnom nelagodom u pogledima susjeda kada se nađu u toj neizbježnoj situaciji nalaženja u vašoj blizini, jer znate onu, jabuka ne pada daleko od stabla. Jednostavno...

Čovjek koji ide kod psihijatra je lud. Kraj priče.

Sramotno je u 2011. godini prevladavanje takve percepcije psihijatrije u jednoj zemlji koja bi uskoro trebala postati članica EU. Ta percepcija ujedno na fin način pokazuje što se događa kada u jednoj zemlji imate sljedeću situaciju - npr. pola zaposlenih ljudi uopće nema srednju školu. Sada mi na pamet pada ona: "Mole se pametniji da prestanu popuštati, stanje je postalo neizdrživo. " I zaista jest. Zato sam odlučio napisati ovaj tekst kako bih pokušao raskrinkati jedan zastrašujuće glup tabu i nadam se kako ću uspjeti ukazati na nepravdu i besmisao odnosa neinformiranih prema psihijatriji kao prema nečem nepoželjnom i opasnom, nekom čudnom otrovu koji razdire same korijene vašeg vlastitog, veličanstvenog Ja.

Počnimo... Što napravi jedan prosječan Hrvat kad se sretne s nekim problemom kojeg ne uspijeva riješiti? Najčešće se posavjetuje sa svojim partnerom, prijateljima i rodbinom u pokušaju pronalaska rješenja i ako ga nađe, odlično, kohezija s okolinom je pojačana, samopouzdanje raste i čovjek je sretan. A što najčešće napravi kada ne uspije naći rješenje? Pokuša pronaći skrivenu poruku na dnu boce rakije i kada je ne pronađe, najčešće razbije bocu i budući da je ionako loše volje, još mu samo treba žena koja kod kuće gleda televiziju i svakako je zaslužila da ubije Boga u njoj. Naravno, sarkazam po strani, ali sve su ovo scene koje se svakog dana odigravaju u svim krajevima diljem Lijepe naše. Na nama je da takve i slične scene premjestimo u knjige, pjesme i drame (a s njima nek se onda na sebi svojstven način pozabavi vrijeme), jer to su scene kakve odgajaju sve one huligane, ubojice, nasilnike i njima slične, od javnosti često prozivanima međuostalom kao ološ ili šljam. No, nisu oni jedini profil ljudi koji idu psihijatru - npr. srednjovječni muškarac koji ima problem u komunikaciji sa sinom, friško rastavljena žena ili majka djeteta kojem je nedavno dijagnosticiran dijabetes. Ljudi jednostavno trebaju shvatiti probleme kao sastavni dio svačijeg života, kao i činjenicu postojanja ljudi koji su obučeni za to da nauče ljude gdje, zašto i kako griješe te da ih osposobe za rješavanje istih na način kojim neće izgubiti na kvaliteti života, već dobiti na kvaliteti života. Takvi ljudi se u Hrvatskoj kriju pod tom zastrašujućom mantrom, izgovarajte je polako kako vam ne bi otpao luster sa stropa, psi-hi-ja-tar. Vaš pas je upravo zajaukao i prekrio glavu šapama. Netko razbije upaljač. Ugasio se televizor. :) Dakako, tu su još i psiholozi i razni djelatnici u alternativnoj medicini, no njihovi nazivi ne zazvuče ni približno toliko zastrašujuće u glavama Hrvata kao psihijatar. Life coaching? Zanimljivo i izazovno! Theta healing? Vrlo egzotično i primamljujuće! Psiholog? Oni su cool. Psihijatar? Jaaako zli i opasni.

Za početak bih svakome preporučio odlazak psihijatru. Ja sam bio i moram priznat da je osim skakanja oko vatre i jedenja volovog repa koji je bio kuhan u kotlu šišmišje krvi s 4 žličice kozje sperme, obred bio poprilično izdržljiv. Šalu na stranu, no izgleda kako najveći problem predstavlja ta neobjašnjiva neugoda koja nas priječi da si postavimo to pitanje - treba li meni psihijatar? Zbog te neugode ljudi često upropaste svoje živote i onda završe kod psihijatra kad je prekasno. Čak i ako mislite da vam ne treba psihijatar, ja vam preporučujem odlazak na par seansi i nitko sretniji od mene ako nakon toga vi i vaš psihijatar zaključite kako niste trebali dolaziti.

Kada biste se trebali upitati trebali vam psihijatar?  Ukoliko imate bilo kakav problem koji vas muči, tišti, razdire, a ne uspijevate pronaći rješenje i situacija je svakim danom jednako loša i beznadna ili se pogoršava. Tada biste trebali otići psihijatru i ja vam to prijateljski savjetujem. Jamčim vam kako zna više od svećenika koji vas ispovijeda, Stipe iz birtije, konobarice Stanke, susjeda Šele, Mrkija i Livaje i kako će vam pomoći u razjašnjavanju problema i konačno, pobjedi nad njim. Sigurno ćete otkriti puno toga o sebi i uvidjeti kako možda baš i niste najpametnija osoba na svijetu i kako ne znate sve.

Strah vas je da ćete čuti nešto što ne želite čuti? Bježanje od problema nikada nikog nigdje nije dovelo.

Strah vas je da ćete izgubiti dio svog identiteta? Nećete, dapače, osjećat ćete se čovjekom više nego ikada.

Strah vas je reakcije okoline? Vaši osjećaji neka vam budu važniji od tuđih.

Ljudi su često prepuni nepotrebnih strahova (da odmah razjasnimo - postoje i korisni strahovi) koji ih sputavaju u svakodnevnom životu i zamislite, njih čak možete pobijediti u suradnji sa svojim psihijatrom! Genijalno. No, nije ni psihijatrija svemoguća i postoje poremećaji s kojima se jako teško nositi. Takvi su, na sreću, izuzetno rijetki.