U dubokoj boli javljamo svim kolegama, studentima, prijateljima i znancima tužnu vijest da je naš dragi prof.dr.sc. Marin Nola iznenada preminuo u srijedu, 3. rujna  2008. u 44. godini života. Prof. Nola bio je izvanredni profesor patologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iako na glasu kao strog profesor jer je zahtjevao puno, svi će se složiti da je jedan od rijetkih koji je davao 100% sebe kako bi svoje znanje prenio studentima. Posljednji ispraćaj bit će u petak, 5. rujna 2008. godine u 11.40 sati iz Mrtvačnice na Mirogoju. Pogreb će biti u subotu, 6. rujna 2008. godine u 18.00 sati na mjesnom groblju Sv. Tekla u Podgori.

Počivao u miru Božjem!

Prenosimo i govor prof. Svena Seiwertha o prof. Noli

Teško je i pretenciozno pokušati sažeti u kratke riječi bujan i bogat, iako tako kratak život. Rođen sa "Zagrebom u srcu i morem u duši", potomak ugledne zagrebačke liječničke obitelji, dubokim korijenima bio je  vezan za Podgoru. Tamo se povlačio da bi skupio snagu za rad, za borbu s bolešću, za savladavanje svakodnevnih prepreka. Ambiciozan, s određenim iskustvom u općoj praksi i počecima u kliničkoj medicini, prvim znanstvenim koracima iza sebe, izabrao je neobičan put - odlučio se za patologiju. Vrlo brzo pokazao je veliku radnu energiju, usmjerenu prema stručnom i, napose, znanstvenom radu. Oduševljavali su njegova marljivost i entuzijazam. Uz svog mentora, prof. Jukića ulazi u znanstveno područje ginekopatologije. Rano je magistrirao, a tijekom specijalizacije i doktorirao. Akademsku karijeru započinje 1994, kao asistent na Katedri za patologiju, da bi već 2007 bio izabran za izvanrednog profesora, najmlađeg na katedri.

Nakon završetka specijalizacije, odlazi na izobrazbu u Kanzas City, kod prof. Damjanova. Taj boravak predstavlja početak izuzetno plodne suradnje, a  prof. Damjanov bitno je utjecao na Marinov daljnji životni put. Njegova neiscrpna radna energija te izuzetna posvećenost nastavi i studentima fascinirali su Marina. Iz ove fascinacije proizašla je suradnja na raznim projektima  te cijeli niz nastavnih tekstova. Već pri prvom izdanju novog hrvatskog uđbenika patologije Marin je odigrao  značajnu ulogu kao pomoćnik urednika, a u drugom izdanju (2007) pridružio se svojim učiteljima Damjanovu i Jukiću kao urednik. 2007 postaje, uz Damjanova i Rosaia urednikom "malog Ackermana“  - iz perspektive Zagreba i Hrvatske to je usporedivo s bar tri olimpijska zlata u momčadskim športovima.

Bio je i glavni urednik Priručnika iz patologije. Prvo izdanje ove serije pratilo je prvo izdanje knjige. Drugo izdanje priručnika trebalo je izaći 3.9. Koliko je energije i vremena tome posvetio znaju samo njegovi najbliži. Mi ostali to možemo pokušati procijeniti po frekvenciji i vremenima mailova koji su se množili. I onda, umjesto sreće zbog završenog posla, umjesto još jedne pobjede volje i energije, dolazi – vijest o katastrofi. Nema više Marina, uvijek nasmijanog, zezatorski raspoloženog, ali spremnog na oštru polemiku, razmjenu ideja, davanje, ali i prihvaćanje kritike.

Brz u svojim razmišljanjima ponekad prebrz za nas ostale, često neortodoksnih ideja dobivenih u brojnim međunarodnim kontaktima. Na trenutke se činilo da mu se žuri završiti što više toga, kao da je osjećao da je rok kratak, tako užasno kratak. Sve što je radio, radio je  punim srcem i angažmanom. S istim oduševljenjem  razgovarao je o maslinama koje je zasadio u svojoj ljubljenoj Podgori i o novom izdanju knjige, o parangalu i o sustavu ocjenjivanja. Nema više razmjenjivanja mailova u sulude sate između noći i jutra, nema više ljetnih vikenda kad su klinci na moru, a mi nastojimo petak učinit bar toliko kratkim da se stignemo spustiti do njih.

Obožavao je svoju djecu, ali volio je i studente, a i oni njega. Posvećivao im je puno vremena, spreman na razgovor, spreman savjetovati, pomoći, objasniti. Uvijek je imao oko sebe grupu nadobudnih entuzijasta koji su dijelom sudjelovali i u njegovim znanstvenim ili nastavnim tekstovima. Najuporniji i najvrijedniji od njih danas su mladi patolozi ili specijalizanti patologije u Hrvatskoj, ali i izvan nje. To što Bog iz naše sredine rado uzima najbolje slaba je utjeha preostalima i ne umanjuje naš gubitak. A gubitak je velik, neizmjeran za Marinovu obitelj, a teško nadoknadiv za našu malu zajednicu zagrebačke i hrvatske patologije.

Ono što nam u ovom trenutku bôli jedino preostaje je stisnuti zube, progutati suze i krenuti dalje, naprijed, onako kako je i Marin hrabro kročio, ispraćajući ga na vječni počinak u tvrdoj stijeni Dalmacije i zadržavajući ga u srcu kao svijetli uzor.

Neka mu je laka hrvatska zemlja.

prof. dr. sc. Sven Seiwerth, pročelnik Katedre i predstojnik Zavoda za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu

TrackBack URI for this entry

Komentari (0)