...the delicate power of liquids that creep through human veins, bewitching the mind, ensnaring the senses…

 

Prošla je i ta anatomija. Molim za minutu šutnje...

Znam da to zvuči depresivno, ali tako sam se osjećala dok sam razmicala stvari na policama, osvajajući prostor za kolekciju anatomskih atlasa, priručnika i udžbenika. Zadnja su 2 mjeseca proveli rasprostrti po stolu u kreativnom neredu skupa s bojicama, markerima i neizostavnom crnom kemijskom (ne volim plave). Toliko sam se priviknula na njih da sam već u polusnu mogla pogoditi vrh hrpe knjiga i ugasiti zvuk budilice na mobitelu koji je tamo stajao... Ma, to je zapravo i point cijele turnusne nastave – da vas neki predmet zavede, opčini i usiše u svoj svijet.

Gledam sad još relativno malu kolekciju literature iz kemije (pola toga još nisam nabavila, da, lijena sam bila) i pitam se jel' ja to mogu... Virus kapitalizma pogodio je i izdavače pa sad korice knjiga dizajnom vrište jače od Coca-Cola reklama, a od pogleda na boldanu riječ BIOCHEMISTRY samo se sjetim onog Hollywood natpisa na brdu. Činjenica je da sam sad tek u podnožju tog fiktivnog brda.

Nije da me kemija plaši. Nije čak da mi se ne da. Samo mi je došla prenaglo da bih ju „sam tak“ prihvatila.

Jučer nam je bilo uvodno predavanje. Dok sam ga slušala, pokušavala sam smisliti sistem kojim ću se baviti ovim kolegijem. Vrlo ozbiljna kakva već jesam, zapela sam za rečenicu „kuta vam može biti žuta, plava, kakva god hoćete, boja ne mora biti striktno bijela“ pa smo frendica i ja odmah dobile ideje i asocijacije. Ako vidite 2 cure na faksu kako trčkaraju okolo u ne-bijelim kutama, vjerojatno smo to mi. Možda još nekog uspijemo uvući u priču...

Doma gledam raspored nastave da se pripremim na ono što me čeka. OK, počinje se sa stehiometrijom, to je fora... Imaš osjećaj kao da se igraš s logosom svemira jer se formule baš zgodno pretaču jedna u drugu. Dalje fizikalna kemija na 101 način, isto super... pa organska (naznake života!) i na kraju biokemija. Zadnje predavanje – hormoni. Tu ću se referirati na cijenjenog prof. Severusa Snapea kojeg citiram u naslovu. Znam da on zapravo govori o magičnim napicima i sličnom, ali ne postoji objektivan razlog zašto se ovo ne bi moglo primijeniti i na hormone koji nam kolaju u krvi. Odmah me pogađa inspiracija... Ako ste se, by the way, pitali zašto je baš OVA ilustracija stavljena uz tekst, a ne neka više laboratorijska, to je baš zato da nas podsjeća kako kemija prvenstveno opisuje stvarnost.

A sad idem malo rješavati zadatke koje mi se jučer nije dalo. Pozitivna stvar u tome je da se konačno opet mogu služiti kalkulatorom koji još od prijemnog ispita čami u ladici. Nisam ni shvaćala koliko mi on zapravo fali. Primam ga u ruke i –

 

At last! My arm is complete again!