|
 Profesor Ivan Vinter govori o pokojnoj akademkinji Jeleni Krmpotić- Nemanić.
"Došavši na studij, to je bilo prvo ime koje sam čuo. Anatomija i Jela, tako se pričalo u studentskim kuloarima. A onda sam je vidio. Krasnu ženu, srednjih godina, obučenu u crnu kutu, crne kose i posebnih zelenih očiju. Te su oči bile semafor njezina raspoloženja. Mogle su sijevati (nije bilo poželjno biti u blizini), ali su mogle i milovati. Tada je slijedilo “Živjeli dušo!”. Došao sam na kolokvij osteologije krajem jedanaestog mjeseca kod Jele. Ustrtario sam se toliko da nisam u prvi mah razlikovao bedrenu kost od humerusa, tuberculum od trohantera.
Kada sam položio osteologiju, nitko sretniji od mene.
Došla je mala sekcija.
Zapalo me preparirati zglobove šake. I onda se pojavila ona u donjoj secirsali. Nastao je muk, a profesorica je u par poteza napravila ono za što je nama trebalo par dana. Bilo je dobro ako je došla. Pola preparata je bilo gotovo, ali bilo je zlo ako je došla prekasno i mi nismo omeđili retinaculum flexorum kako treba ili nismo prikazali lig. radiocarpeum dorsale. Nije opraštala pogreške. Gubila se sekcija i moralo se kolokvirati, a tek bi se tada dobio novi preparat. Na tzv. velikoj sekciji dolazila je svakoga dana, obišla bi stolove, na svakom preparatu nešto prikazala. Gledao sam fascinantne ruke, prste okićene prstenjem i pomišljao kako nikada neću postići tu spretnost. I danas nisam siguran da sam je postigao. Kao pomoćni asistent profesorice sam se istodobno bojao i poštovao ju, a izbjegavao je kada su joj oči sijevale. Bila mi je mentor, i to dobar mentor koji me je poticao i pomagao. Nikada nikome nije držala uradak u ladici. Drugi, treći dan svatko bi dobio svoj uradak s primjedbama napisanim na marginama. Bilo je razdoblja kada smo u sustavu vođenja Zavoda bili disonantni, ali sam je i onda cijenio. Vrlo se brzo prilagodila novom načinu komuniciranja i funkcioniranja koji su tražila nova vremena. Prilagodila se uporabi računala i koristila se njime. Ali bila je nestrpljiva. Mnogo je puta to
bio razlog što ona i računalo nisu uvijek bili sukladni. Onda sam stupao na scenu ja. Nakon nekog vremena bilo joj je neugodno što moram priskakati u pomoć. Tada je rekla: “Ivo ja bih to naučila, ali imam vas pa mi je to lakše”. Ja sam je pogledao i rekao: “Gospođo Profesor,
ali što će biti kada umrem?” Odgovorila je “Onda ću naučiti”. Anatomija je u njezino vrijeme bila rasadnik iz kojeg su odlazili i uvijek se potvrđivali u klinici mladi asistenti. Možda bi bilo lakše skupiti eminentne stručnjake kiruških struka koji nisu bili na anatomiji kao demonstratori, pomoćni asistenti i asistenti nego sve oni koji su
ondje ponikli. Profesorica Krmpotić-Nemanić nije imala svoje djece, ali je pod svojim okriljem odgojila mnogo krasnih sinova i kćeri, na čemu joj može svatko zavidjeti. Nije htjela vjerovati, a kamoli pomišljati o smrti. Odlaskom u mirovinu nije se ništa promijenilo. Dolazila je svaki dan na posao. Radila za računalom, proučavala osteološku zbirku lubanja, dobivala ideje za radove i nadalje ih je objavljivala. Oko deset sati bila je kava u
kancelariji, a onda svatko svojim poslom. To je bio ritual i teško ću se naviknuti da osim Matije i mene nema više nikoga i da nema teksta: “Ivo, što sam ono htjela reći”. Naravno da je do svoje smrti uvijek znala što je htjela reći, ali je to uvijek bio uvod. I rekla je svoje. Dovoljno glasno, dovoljno dugo da će se dugo pamtiti i težiti dosezanju njezinih standarda. Jelinim su odlaskom otišli i tragovi naše mladosti i više nikada neće biti isto
kao i prije. I neće!!" prof.dr.sc. Ivan Vinter za časopis Mef
Trackback(0)
 |
TrackBack URI for this entry
