Moja jedna kolegica nedavno je pokrenula hvalevrijednu akciju prikupljanja slatkiša za djecu, istina ja sam bio smeće pa sam zaboravio na to, ali svejedno ona i još par ljudi uspjeli su usrećiti djecu iz domova za nezbrinutu djecu u ovo predbožićno doba donjevši im slatkiše. Naime ta zaista plemenita akcija potaknula me na razmišljanje. Mislim si da li je Božić jedino doba kad su ljudi spremni pomoći drugima na vrlo nesebičan način ili su to ipak spremni učiniti i tijekom cijele godine.

Dok bijah u izazovu svladavanja EEG - a, zazvoni netko na vrata. Najmudrije biće toplog doma otvara vrata i zove me. Gleda me prekrasna plavokosa djevojčica, umrljanog lica i ručica od čokolade i jedva vidljiva oka dva male bebe u majčinom zagrljaju.
Vani je hladno. Tako su slabo obučeni. Zamolila je nešto robe za djecu. I dok sam s prevelikim žarom i ljubavlju oblačila djevojčicu u novu robu, tako me dirljivo gledala...Ponekad nije potrebno reći ni riječ, a osjeti se ono što izvire iz čovjeka, makar to bilo biće još nesvjesno svoga postojanja i stanja.

Povod pisanja ovog članka nije činjenica da je predsjedanje tom, cijelom svijetu jako bitnom, katedrom, prije nekoliko dana prešlo iz ruku "world's most famous atheist-a" Richarda Dawkinsa u ruke jednako slavnog matematičara Marcusa du Sautoya, nego je dobra prilika da se upozori na korake koje razvijene zemlje poduzimaju protiv pogrešne i površne interpretacije znanstvenih informacija u javnosti. A i da se podsjeti na odličan seminar o znanstvenoj komunikaciji koji smo imali na Medicinskom fakultetu u ožujku 2008 godine - u nadi da će se opet pokrenuti slična inicijativa.

Svakodnevni natpisi o vrućim vijestima iz big brother kuće, u razno - raznim kutevima internet stranica čuče. :)
Sami stanari naglašavaju kako su situacije apsolutno drugačije od svakodnevnih i naprosto moraš reagirati ljigavo, beštijski i nekorektno. Možda i je to malo neuobičajeno stanje - duže vrijeme obitavati na jednom mjestu, u krugu jednih te istih ljudi... Ne mogu iskustveno progovoriti o toj temi, doduše - polovično bi se i dalo, ako poistovjetimo maturalac ili slično s Big Brother avanturom, čisto zato što se krećemo u krugu istih ljudi na određeno vrijeme ( sumnjam kako ljudi odlaze na maturalac ne bi li istraživali kulturu u koju su prispjeli mnogobrojnim unaprijed pripremljenim anketama) , jede se hrana nekakva, sendvič, pringles ili nikakva. Sve u svemu - dopuštena je sloboda odabira, kao i u Big Brother hiži. Ako izuzmemo činjenicu kako je sve to samo igra, preostaje vrlo jednostavna analiza funkcioniranja tako kompleksne i zadivljujuće tvorbe znane kao mozak.