Nedavno objavljenim člankom u New York Times-u, prikladno nazvanom Dead Body of Knowledge, psihijatrica Christina Montross uputila je apel američkim medicinskim fakultetima da ne ukidaju disekcije na kadaverima zbog neizbježnog argumenta: Zašto ne smanjiti, ili u potpunosti eliminirati troškove disekcija i zamijeniti ih novijim i zapanjujućim tehnologijama? Računala i softver, značajan ali jednokratan trošak, omogućuju studentima pogled na tijelo iz svakog kuta i ravnine, omogućuju virtualno otklanjanje slojeva kože i mišića, i njihovo vraćanje u početnu poziciju klikom na gumb, te animacije pokreta uda s bilo kojim mišićem i bez njega. Računala daju na uvid stvari koje ne možete vidjeti na kadaverima - primjerice, pumpanje krvi kroz komore srca u stvarnom vremenu, lakše je vizualizirati živce i krvne žile kada su obojene na računalu nego kopati po bezbojnom kadaveru - studenti mogu učiti bilo gdje, u knjižnici, stanovima, ili na iPodima i mobitelima. Taj argument je pobijedio - od devetog mjeseca ove godine, u Americi više neće biti disekcija na medicinskim fakultetima.

Bolje rečeno, od devetog mjeseca, medicinski fakulteti u SAD-u više neće naručivati nove kadavere. Ni mi nismo nove anatomske preparate, poput kostiju, spremne za proučavanje nošenjem doma u kutiji (oh, egotripa, kad nitko u tramvaju nije svjestan da u kutiji/vrećici imaš PRAVE ljudske ostatke) napravili vjerojatno od pedesetih godina prošlog stoljeća, ali ovo je ipak korak dalje.

Montross pokušava na osobnom primjeru pokazati kako disekcije dovode do balansiranja empatije kod studenata medicine, jer liječnici moraju naučiti staviti se u poziciju između prevelike emotivne umješanosti i potpunog nedostatka empatije za pacijente. Tvrdi da više koristi ima u suočavanju sa vlastitom smrtnosti tijekom brucoških vježbi na anatomiji, u odnosu na moralne dileme koje proizlaze iz protuintuitivnog "prčkanja" po mrtvom ljudskom tijelu:

"Jednog dana, trebat će ostati hladan kada dijete 'zapne' tijekom porođaja; kada kost probije kožu; kada nečije lice izgori do neprepoznatljivosti. Liječnici imaju normalne reakcije na ove situacije; nije nam urođeno da ostanemo sabrani u ovim situacijama. To mora biti naučeno. Neugoda rezanja kože kadavera pomaže liječnicima da nauče kako se nositi s tim, bez rizika poistovjećivanja s osjećajima pacijenta. Naučimo liječiti žive prvo oštećujući mrtve."

Većina odgovora na apel psihijatrice podržala je njene stavove, osim profesora sa Stanforda koji je izjavio, politički korektno, da se kadaveri i tehnologija moraju međusobno nadopunjavati.

Mnogi napominju da objektifikacija ljudskog tijela donosi opasnost razvoja specifične profesionalne deformacije, koja može utjecati na prikladnu skrb za pacijenta. Što se lako može dogoditi s obzirom na to da je svim studentima medicine prvi pacijent - mrtav. Taj fenomen je davno primjećen, i nagnao je mnoge medicinske fakultete na uvođenje posebnih predmeta koji pomažu studentima da se nose s problemima smrtnosti i objektifikacije tijela.

Problem naravno nije u disekcijama samim, s obzirom na to da smo svi učili na kadaverima, kritike liječnicima za emocionalnu frigidnost imaju širu pozadinu. Nova generacija, kojoj će humanost biti strogo inkorporirana u sve faze medicinske edukacije, trebala bi donijeti bar malo poboljšanje.