Ovo što se današnjem svijetu servira sa srednje bujnom zlatni delišes jabukom u svijest je poražavajuće za jedan rod koji si je nadjenuo epitete misaon, svjestan... Uskoro će se izgubiti sve što bi jednog pojedinca - čovjeka činilo čovjekom.
Promatrajte ljude oko sebe kada se vozite tramvajem. Sretna lica? Užurbani, tužni, pod stresom, izgubljeni u prostoru i vremenu, nesretni, sami, bolesni, bez ljubavi, siromasi, bez samopouzdanja, sramežljivi. Najbolnija je činjenica što tu masu čini velika brojka mladih ljudi. Posvetit ću ovaj tekst jednoj od krvopija vremena - drogi.
Nažalost, još uvijek je premala brojka ljudi koji su spremni raditi s narkomanima ili pak s osobama koja su zbog tinejdžerske znatiželje ili znatiželje nekog drugog tipa posegnuli za malo praha i sada su u strahu od ponovne želje te bi se htjeli pod svaku cijenu riješiti istog.

Za borbu ovog tipa potrebno je određeno znanje i emocionalna stabilnost, jer vi morate biti oslonac na koji se obrušava sve teško za individuu koja poseže za umjetnim mirom, potpora i utjeha, ispravljač nepravilnog mišljenja. Nije lako, ali bojim se kako je najveća problematika ipak u nedovoljnoj želji onih koji mogu pomoći. Sve što nije normalno ( usput - što je danas normalno? ), lijepo oku, ugodno uhu i melodija za dušu, ne treba ni uvoditi u život. Čemu patnja kada možemo biti slobodni? Slažem se, ali u mom svijetu razmišljanja osobe koje vape za nečijom pomoći nisu nešto bi me trebalo sputavati ako imam dovoljno sposobnosti za dovođenje nekoga u red ili bar biti podrška koja ponekad život znači. Želim svima utrti u svijest kako je previše ljudi u potrebi, kako su mnogi od vas nemarni i ne žele ih ni pogledati. Ljudi ste po tome? Nikako. Budite svoji, ne dopustite da vas poždere ovo ludo vrijeme. Zar ne znate biti sretni na svoj način, već morate sreću graditi u trčanju za televizijskim i inim receptima za good? Prečesto se serviraju krive informacije i onda prevlada onaj čisti požudni dio čovjeka. Ne uvijek, ali prečesto. Kada bi se samo moralne vrijednosti kanalizirale u pravom smjeru, kada bismo shvatili kako nismo sami na Zemlji, koju, usput rečeno - ne štujemo pišljiva boba niti zaslužujemo, kada ne bismo parali nosom oblake... Imali bismo wonderful life - svi.

I narkomani su ljudi koji smisao života ne mogu ostvariti sami. Posrnuli su  u svijet u kojem je borba za malo bijelog praha svakodnevica. I brzo nestane, a onda treba još. Postoje samo vanjske i unutarnje rane koje će zacijeliti samo ako ima još i još. I tako u nedogled dok ne završi putovanje, najčešće smrću. Toliko je načina za usmjerenje tih ljudi prema boljem životu - bez kemije.
Mnogi bježe sami od sebe, teško je priznati si neke stvari i to je ustaljeni način razmišljanja, ali koja je korist od toga? Što je najgore što se može dogodit priznanjem? Kazna, podosta puta s pravom, ali to je maksimum. Nakon toga opet ide mir. Ako sami ne znamo ispravno razmišljati, trebali bismo potražiti pomoć ( nije sramota). Recimo da se stvar završi sretno. Što je s onima koji nastavljaju bježati? Sustignu ih stare boljke i progutaju ih. Još jedan ovisnik više - lica bijelog poput kreča, svježih rana od igala, krvavog nosa, ispijenog pogleda, staklenih očiju progutanih u strah, u mrak.
Osvrnite se s vremena na vrijeme lijevo i desno. Recite čovjeku do sebe lijepu riječ i učinite mu / joj dan boljim. Osluhnite život oko sebe!