Moja jedna kolegica nedavno je pokrenula hvalevrijednu akciju prikupljanja slatkiša za djecu, istina ja sam bio smeće pa sam zaboravio na to, ali svejedno ona i još par ljudi uspjeli su usrećiti djecu iz domova za nezbrinutu djecu u ovo predbožićno doba donjevši im slatkiše. Naime ta zaista plemenita akcija potaknula me na razmišljanje. Mislim si da li je Božić jedino doba kad su ljudi spremni pomoći drugima na vrlo nesebičan način ili su to ipak spremni učiniti i tijekom cijele godine.

Svjedoci smo brojnih humanitarnih akcija i darivanja koja trenutno traju. Na pamet mi pada ona akcija korak u život i RTL pomaže djeci, al ima ih još zasigurno puno. Vjerujem da dom u Nazorovoj trenutno prima poklona i posjetitelja koliko ih nema sveukupno u cijeloj godini. Naravno, sve je to lijepo i plemenito, ali gdje je smisao svega toga ako će se to događati samo tijekom prosinca. Zar zaista živimo tako ubrzano da nam je potreban Božić da bismo se sjetili da postoje ljudi kojima je potrebna pomoć i naša pažnja? Gdje je ostatak godine, zar oni tad ne postoje?

Daleko od toga, mi smo odabrali plemenitu profesiju i vjerujem da ćemo jednog dana sasvim sigurno nesebično pomagati ljudima u nevolji (na kraju krajeva i Hipokrat nas obavezuje na to), ali isto tako moramo misliti i na one na margini društva koji nam neće dospjeti u našu bolnicu/ambulantu. Ne bih želio ovime ikoga ili išta kritizirati, dapače svaka akcija vrijedna je svake pohvale, nego samo skrenuti pažnju na paradoks današnjeg društva, a to je da smo svi mi spremni pomoći drugima, biti humanitarni, ali nam je potreban neki poticaj izvana bilo to Božić, bilo to lice neke poznate zvijezde koje nas s televizijskih ekrana poziva na dobrotvorstvo. Smatram da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi svaki dan bili svjesni činjenice da sasvim malim postupkom, nešto što nećemo uopće osjetiti na vlastitoj koži ili džepu nekome možemo učiniti veliku stvar.