Povod pisanja ovog članka nije činjenica da je predsjedanje tom, cijelom svijetu jako bitnom, katedrom, prije nekoliko dana prešlo iz ruku "world's most famous atheist-a" Richarda Dawkinsa u ruke jednako slavnog matematičara Marcusa du Sautoya, nego je dobra prilika da se upozori na korake koje razvijene zemlje poduzimaju protiv pogrešne i površne interpretacije znanstvenih informacija u javnosti. A i da se podsjeti na odličan seminar o znanstvenoj komunikaciji koji smo imali na Medicinskom fakultetu u ožujku 2008 godine - u nadi da će se opet pokrenuti slična inicijativa.

Tko u Hrvatskoj nije čuo za "Yasmine" kontracepcijske pilule i djevojke koje su umle, a uzimale su te pilule, i nije pomislio da ih ne bi trebalo povući sa tržišta? Onda vidite u Dnevniku ministra Miličevića kako kaže da pilule nije potrebno povlačiti sa tržišta, nije ih racionalno povlačiti sa tržišta, kako da ne pomislite da je ministar negativac koji štiti interese neke kompanije?

Sjećamo se i okvirno sličnih medijski stvorenih panika oko cjepiva. Panika oko MMR cjepiva nastala je i u Hrvatskoj, no možda je poznatiji britanski slučaj iz 1998. godine, kada su mediji prenijeli zaključke studije koja je pogrešno povezala MMR cjepivo s autizmom u jednom od dvanaestero djece, uzrokujuću masivnu paniku u kojoj stotine tisuća roditelja nisu djecu vodili na cjepljenje. Insinuacije o teoriji zavjere vlade koja želi žrtvovati cijelu generaciju, kako bi oboljela od autizma, na kraju je ostavila ogroman broj djece potpuno nezaštićenu od bolesti koje je cjepivo trebalo spriječiti. Rezultat je bila naravno epidemija, i prva smrt od rubeole u 14 godina.

Nije teško širiti cinizam i sumnju prema medicini i znanosti, jer se strmoglavi terapijski napredak više ne osjeti. Mediji trebaju senzacionalizam, i senzacionalizam nije teško stvoriti takvim labavim insinuacijama, na populaciji za koju studije pokazuju da jedan od tri čovjeka ne zna vrti li se Zemlja oko Sunca ili Sunce oko Zemlje. Dvije od tri osobe iz te studije (iz 1998. godine) nisu znale koliko vremena Zemlji treba za jedan "krug" oko Sunca.

Ovo nije povod da se okomimo na sam edukacijski sustav (u kojem se nažalost, gradivo iz prirodnih znanosti "reže" iz godine u godinu, to sigurno ne pomaže). Otkad je Kopernik odgovorio na gore postavljena pitanja, prije četiri stotine godina, moderna znanost je napredovala na toliko fronta luđačkom brzinom, da smo se došli u situaciju da znanstvenici u vlastitim poljima stručnosti ne mogu pratiti napredak, a iz drugih područja znaju samo osnove, često ne više nego bilo koja osoba sa srednjom stručnom spremom danas.

Starješine s Oxforda davno su shvatile da izlaz iz pat-pozicije nije u hranjenju javnosti točnijim infomacijama ili forsiranju edukacijskog sustava na više gradiva iz prirodoslovnih predmeta, nego u promociji pravilnog razumijevanja principa znanosti u javnosti, a i u preporukama znanstvenicima kako pravilno prenositi informacije do kojih dođu. Zato je 1995. godine na Oxfordu osnovan Chair for the Public Understanding of Science, donacijom dr. Charlesa Simonyija, čiji je cilj, kako sami kažu "prenošenje znanosti javnosti, a da se tako ne izgube elementi znanja koji su bit istinskog razumijevanja."

Science Communication "pokret" tu je dobio jaki zamah. Svi gore navedeni primjeri govore kako je teško prenositi ideje i saznanja laicima. Posebno je važno onima koji prenose znanje da izbjegnu preveliko simplificiranje ideja, ili izbjegnu preuveličavanje tvdnji. Ograničenja trenutnog znanstvenog znanja trebalo bi uvijek biti jasno istaknuto javnosti. Trik je i u izbjegavanju spekulativnih ideja.

Koliko je to važno, vidjeli smo na spomenutom seminaru "Science Communication" na našem Fakultetu. Dva francuska znanstvenika, Livio Ribolli-Sasko i Richard Emmanuele, obojica s puno iskustva u znanstvenoj komunikaciji, sudionicima seminara na jednostavnim su primjerima pokazali koliko je teško ideje prenijeti. Upotrijebili su primjer objašnjavanja jednostavnih fizikalnih principa djeci, gdje se mjerio toplinski kapacitet aluminija i vune, tako što su djeca grijala oba materijala i onda prenosili koji je više zagrijan. Iako su oba materijala bila zagrijana na istu temperaturu, aluminij je djelovao toplije nego vuna.  Nakon pokusa, na pitanje "koji zaključak možete izvesti," jedan sedmogodišnji dječak je izjavio da se može iz toga zaključiti da je vuna napravljena od aluminija.

Edukatori nisu rekli ništa pogrešno, ipak, ideja je pogrešno prenesena. To se događa svaki dan, od priča u medijima do školskih klupa. Koliko god obrazovani bili, ponekad ne razmišljamo dovoljno kritički, ne evaluiramo informacije, ili ih dobro ne prenosimo (vraćamo se na Yasmine, Ministar nije Sith Lord, samo nije znao objasniti principe ).

Te stvari treba prvo promijeniti. Opet, od školskih klupa i američkog "critical thinking" predmeta koji često ismijavamo, do ozbiljnijeg shvaćanja "Uvoda u znanstveni rad" (znam, dosadna sam s tim, ali vrlo je bitno), i molim Vas, još više seminara o znanstvenoj komunikaciji.

 

TrackBack URI for this entry