Psihoterapija kao (ne)regulirana djelatnost

Važnost Zakona o psihoterapiji i Europskog certifikata iz psihoterapije

Još je ne tako „davnih pedesetih“ – sredinom prošlog stoljeća, bilo poznato da se neki stručnjaci zovu psihoterapeutima i baveći se psihoterapijom pomažu ljudima u njihovim nevoljama. Niti tada, a niti kasnije tijekom godina, nitko nije govorio o tome da psihoterapija nije zakonski regulirana  kao samostalna djelatnost i kao zvanje.

 Kako je cijela priča o psihoterapiji uopće i započela? Tko nije čuo za Freuda i psihoanalizu koji je svoj rad započeo krajem XIX-og stoljeća?

Tijekom studija medicine učilo se o psihoterapiji i o psihoanalizi. Tada se na predavanjima slušalo naše velikane psihoterapije: profesoricu Dušku Blažević, profesoricu Eugeniju Cividini-Stranić i profesora Eduarda Klaina. Svi su oni djelovali u „Zavodu za psihološku medicinu“ (danas: Klinika za psihološku medicinu KBC-a Zagreb). Uglavnom smo na njihovim predavanjima slušali o psihoanalizi kao psihoterapijskoj metodi liječenja slušanjem i razgovorom. 

Još je 1975. godine profesor Klain napisao: „Mogu kazati da 1974.g. izvjestan broj neurologa reagira isto tako, da je njihov odnos prema psihoterapiji i neurozama ne baš jako različit od Beča 1886.g. Meynert koji je napao Freuda te godine, dao mu je jednom mnogo kasnije izvjesnu satisfakciju. Pozvao je Freuda kada je bio na samrtnoj postelji i rekao mu da je došao do toga, da je on zapravo bio jedan veliki i teški histerik i da je jasno da to nije mogao vidjeti i priznati i da otuda potiču svi njegovi napadi (na Freuda, op.a.). Da napravimo paralelu. Povijest psihoterapije obiluje takvim slučajevima, da su ljudi koji su teško neurotični, a na ključnim pozicijama medicine, odbijali psihoanalizu baš zbog svojih simptoma. Znači uvijek možemo naći paralelu između Meynerta i današnjih velikana koji s otporom primaju psihoterapiju i psihoanalizu i kojima je napad na psihoanalizu obrana od vlastite neuroze.“(1) 

Možda upravo u ovoj tvrdnji profesora Klaina leži razlog što do današnjih dana psihoterapija nije regulirana kao samostalna djelatnost. 

U svojoj knjizi „Psihoterapija psihoza“, 1952. godine (2), Gustav Bychowski, M.D., govori o ličnosti psihijatra – psihoterapeuta, za kojeg kaže da „što više energije i srčanosti uloži u svoj rad (psihoterapiju), toliko više može biti povrijeđen i razočaran ako kroz dulji period vremena ne primijeti poboljšanje kod pacijenta ili ako je terapeutski napor dočekan s prezirom i napadanjem“. Zbog toga, ističe autor, sigurno je istina da samo vrlo zrele osobe mogu biti posvećene tretmanu psihotičnih pacijenata.  

Slušajući upravo te riječi koje govore o teškoćama s kojima se psihoterapeuti nose u svojem poslu, možemo shvatiti zbog čega su toliko rigorozni uvjeti koje pojedinac, stručnjak, treba zadovoljiti da bi postao psihoterapeut te da bi od krovne psihoterapijske europske udruge – EAP-a, dobio Europski certifikat iz psihoterapije (ECP). Naime, kako u nas (još) nisu zakonom propisani uvjeti koje mora zadovoljiti osoba koja želi obavljati psihoterapijsku djelatnost, moramo se okrenuti Europi i njenim kriterijima.

Kriteriji za obavljanje psihoterapije koje zahtjeva Europsko psihoterapijsko udruženje (EAP) vrlo su zahtjevni i složeni te uključuju nekoliko važnih stepenica u razvoju i sazrijevanju kao i školovanju budućeg psihoterapeuta.

Prema EAP-u, uvjeti za obavljanje psihoterapije jesu: završen diplomski studij, zatim višegodišnja, obično četverogodišnja edukacija iz jednog od psihoterapijskih pravaca i škole koja je priznata od EAP-a, zatim individualna psihoterapija budućeg psihoterapeuta/kinje u trajanju od minimalno 120 sati, više stotina sati vlastitog iskustva u grupi edukanata, zatim određen broj sati individualne supervizije (50) i supervizije u grupi (200), s napomenom da prije završetka i završnog ispita, svaki edukant treba imati 600 sati superviziranog rada (!).

Dakle, uvjeti nisu jednostavni, naprotiv, vrlo su zahtjevni i iziskuju puno truda i rada svakog pojedinca. Iz tog razloga nije niti moguće očekivati veliki broj po EAP-u certificiranih psihoterapeuta. K tome treba napomenuti da još uvijek, kako je već ranije rečeno, status tog certificiranog psihoterapeuta u Republici Hrvatskoj nije definiran. Da je uistinu tako, ilustracije radi, potvrdila nam je i službenica u Državnom zavodu za statistiku koja nas je ljubazno upoznala da djelatnost psihoterapije i zvanje psihoterapeut/kinja nije evidentirano!

Prvi pokušaji Europe za definiranjem statusa psihoterapeuta očituju se u Deklaraciji o psihoterapiji, dogovorenoj i napisanoj u Strasbourgu 1991. godine. Slijedom tog međunarodnog dogovora krenulo se u osnivanje krovnih psihoterapijskih udruga diljem europskih zemalja. 

Tako su i u Hrvatskoj naše brojne psihoterapijske udruge 1998. godine osnovale Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) sa sjedištem u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 31, www.savez-spuh.hr.

Od 2005. godine glavni cilj Saveza je uspostavljanje zakonske regulative, odnosno isticanje potrebe donošenja  Zakona o psihoterapiji (ZOPT). S tim ciljem pozvane su na suradnju i druge udruge koje u svojim redovima imaju eminentne stručnjake, kako iz pravne, tako i iz medicinske, psihologijske i drugih struka. Cilj je takve suradnje, uz naglašavanje važnosti donošenja ZOPT-a, uspostavljanje kriterija psihoterapijske djelatnosti i zvanja, kako etičkih tako i stručnih. Od 2005. godine Savez je sa suradnicima održao brojne sastanke, u više navrata i javne rasprave nakon kojih je izrađen i neslužbeni prijedlog nacrta Zakona o psihoterapiji (ZOPT-a). Tekst prvog nacrta prijedloga ZOPT-a moguće je pronaći na internetskim stranicama SPUH-a.

U ovom kontekstu važno je spomenuti kako je 2007. godine u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče pod nazivom „Psihoterapija – škole i psihoterapijski pravci u Hrvatskoj danas“ održan simpozij koji je zapravo bio jedan od prvih skupova raznih psihoterapijskih pravaca. Simpozij je 2008. godine obilježen istoimenom knjigom u kojoj urednici navode da je knjiga „u prvom redu namijenjena stručnjacima, koji se u svom radu susreću sa osobama kojima je potrebna psihoterapija – liječnicima, psiholozima, socijalnim radnicima, defektolozima, pedagozima, teolozima i drugima...“. Upravo je to spominjanje stručnjaka raznih usmjerenja i struka, kojima je zajednička crta – humanost, na tragu spomenute Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga. Slijedeći ideju navedenog simpozija SPUH će također od dana 29. – 30. listopada 2011. godine u Zagrebu organizirati prvu međunarodnu konferenciju pod nazivom „Istine o psihoterapiji“.

Iz svega do sada rečenog proizlazi da psihoterapija kao djelatnost ipak postoji pa i unatoč dosadašnjoj indiferentnosti zakonodavca prema toj temi. Prema trenutno važećim propisima, jedino je Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine, broj 100/11) psihoterapija regulirana kao posebna kompetencija (uža specijalnost) iz psihoterapije. Spomenuto, naravno, podrazumijeva obavljanje psihoterapije isključivo od strane liječnika. 

Međutim, osim liječnika psihoterapijom se bave i stručnjaci nekih drugih struka (psiholozi, defektolozi, sociolozi…) koji su, kako je već ranije spomenuto, završili neku od domaćih ili inozemnih psihoterapijskih škola i stekli stručnu kvalifikaciju za obavljanje psihoterapije. Upravo psihoterapeutski rad ovih spomenutih stručnjaka (još) nije reguliran niti jednim propisom Republike Hrvatske. No ipak, uvidjevši potrebu donošenja propisa kojim bi se regulirala psihoterapija kao samostalna djelatnost, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi osnovalo je u siječnju 2010. godine stručnu radnu skupinu za izradu nacrta prijedloga Zakona o psihoterapiji. Nakon mnogo rasprave i održanih sastanaka stručna radna skupina izradila je nacrt prijedloga Zakona o psihoterapiji, a kao početna podloga iskorišten je već spomenuti nacrt prijedloga ZOPT-a. Izrađeni nacrt prijedloga Zakona o psihoterapiji kasnije je po naputku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi prerađen u nacrt Pravilnika o psihoterapiji obzirom da je naknadno odlučeno kako će Pravilnik o psihoterapiji u konačnici donijeti Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. 

Nacrtom Pravilnika o psihoterapiji obuhvaćena su sva pitanja koja je stručna radna skupina smatrala bitnima, a koja proizlaze iz obavljanja psihoterapije kao samostalne djelatnosti. Primjerice, nacrtom Pravilnika određen je pojam psihoterapije, propisani su uvjeti koje osoba koja želi obavljati psihoterapiju u Republici Hrvatskoj mora zadovoljiti, regulirana je supervizija i edukacija, organizacija i način obavljanja psihoterapije, nadzor nad radom psihoterapeuta i slična pitanja. Nadajmo se da će u što skorije vrijeme nadležno ministarstvo usvojiti prijedlog i donijeti Pravilnik o psihoterapiji te na taj način urediti sadašnje neujednačeno stanje u praksi.

Želimo li, dakle propisno organizirati obavljanje psihoterapije kao samostalne djelatnosti, svakako moramo uspostaviti odgovarajuću regulativu te na taj način utjecati na sve one samoprozvane psihoterapeute i psihoterapeutkinje koji se žele baviti psihoterapijom bez zadovoljavanja uistinu potrebnih i neophodnih kriterija i normi priznatih i prihvaćenih od strane  Europske unije.

Jedino tako, na taj način, kroz donošenje odgovarajuće regulative možemo zahtijevati i dobiti potrebnu etičnost koja je neizostavna u odnosu prema klijentima, pacijentima te svim drugim osobama kojima je psihoterapija potrebna kako bi njihov život bio što zdraviji.

Na kraju možemo samo istaknuti kako je teško i zamisliti da svi oni stručnjaci, osobe koje su završile opisanu postdiplomsku edukaciju iz psihoterapije (često i četverogodišnju) neke od EAP-a priznate psihoterapijske škole, jednog od psihoterapijskih pravaca, imaju diplomu, odnosno Europski certifikat iz psihoterapije, a da ta diploma u Republici Hrvatskoj službeno nije priznata niti se može nostrificirati. 

Čini se da je to jedan vrlo ozbiljan (i ne samo) administrativni problem?