Uradi sam znanost: Trebate li nešto oprobati doma?

Ängelholm je lijepi grad u južnom dijelu Švedske sa stopom zločina koja je praktički nula. Osim po jednom od svojih građana koji je prošle godine uhićen zato što je pokušao rascijepiti atom u svojoj kuhinji. Ime mu je Richard Handl. 

 

Htio sam upoznati Richarda zato što stalno viđam izvještaje o kućnim eksperimentima i njihovim sukobima s vlastima. Zadnje dvije godine bilo ih je jako puno.

Bacim pogled na Richardovu kuhinju i prepoznam njegovo kuhalo iz vijesti. Bilo je grozno zacrnjeno tada, no danas je čisto.

"Dakle, ne izvodiš nikakve pokuse trenutno?," upitam ga.

"Zabranjeno mi je," kaže.

"Tko ti je zabranio?," pitam.

"Moj stanodavac," kaže, "I švedska uprava za sigurnost od radijacije."

Kad je Richard bio tinejdžer ave je bilo u redu, kaže. Imao je prijatelje, išli su tulumariti. "Imam Aspergerov sindrom, pa sam bio malo geeky... Interesi su mi bili kemijski eksperimenti. Pravio sam otopine koje su mijenjale boju. Kad sam imao 13 godina, napravio sam nekakve eksplozive u vrtu, upotrebljavajući barut, stvari koje sam kupio u trgovini boja i lakova i iz tatine ljekarne. Imao sam sumpornu i nitratnu kiselinu. Posjećivanje oca u ljekarni bilo je jako uzbuljivo."

Njegov otac je pretpostavio da će Richard, kad odraste, također biti farmaceut. Bio je sretan i ponosan na svog sina zato što je njegov san bio da slijedi njegove stope. No nešto se neočekivano dogodilo Richardu prije 14 godina, kad je imao 17 godina: "Postao sam vrlo agresivan prema ljudima."

"Na koji način?", pitam.

"Prema svom ocu," kaže Richard. "Ponekad sam ga znao udariti."

"U odgovoru na što?" 

"Vrlo male stvari. Kao npr. kad je kasnio i nije nazvao."

"Je li bio zabrinut za tebe?"

"Da, bio je poprilično zabrinut. Vodio me u bolnicu kako bih mogao razgovarati sa psihijatrima. Rekli su da sam deprimiran. I da imam neki paranoidni poremećaj."

"I to je došlo niotkud?"

"Jednostavno se dogodilo," slegne ramenima.

Richard je radio u tvornici četiri godine, no njegov poremećaj značio je da je morao provoditi većinu vremena u svom stanu. Ljubav prema kemiji se nije smanjivala, no mogućnost da postane farmaceut praktički je nestala. Umjesto toga, odlučio je započeti zbirku - na internetu je tražio ampule svakog kemijskog elementa. Ubrzo je shvatio da je morao malo smanjiti svoju ambiciju. "Postoje neki vrlo nestabilni radioaktivni elementi, poput polonija i francija, koji traju nekoliko minuta i onda se raspadnu. Nemoguće ih je nabaviti."

No nastavio je skupljati druge. Pitam ga ima li još uvijek kolekciju, a on ode u sobu i vrati se držeći košaricu punu ampula zlata, srebra, platine, talija i berilija. Neki su čvrsti blokovi, neki šljokičavi prah, drugi sjajni kristali. Košara izgleda kao škrinja s blagom.

"Ovaj je najbolji," kaže Richard, podižući ampulu označenu "cezij." Izgleda kao zlato. "Gledaj," kaže. "Ako je zagriješ…"

Zatvori šake oko nje nekih tridesetak sekundi. Onda mi opet pokaže. Otopio se. Oboje smo gledali u ampulu kao da smo upravo svjedočili nekom triku.

"Onda sam počeo skupljati radioaktivne elemente kao radij i uranij i americij."

Richard je googlao "americij" jedan dan, kada je naišao na priču o dječaku iz Michigana, Davidu Hahnu, koji je odrastao u 1990-im godinama. S nečim oko Hahna se Richard mogao identificirati. Obojica dječaka proveli su djetinstvo dižući stvari u zrak u svom vrtu.  Hahn se jednom pojavio na sastanku izviđača sa svijetlonarandžastim licem zbog slučajnog predoziranja kantaksantinom. Hahn je isključen iz kampa zbog rastavljanja detektora za dim (pokušavao je ekstrahirati americij - gotovo sve potrebno za cijepanje atoma možete naći na eBay-u ili u detektorima za dim i antiknim svijetljećim satovima).

To su bili dani prije interneta, tako da je dobivanje informacija o pravljenju nuklearnog reaktora bilo mnogo kompliciranije za Hahna nego će biti za Richarda. Naučio je kako to napraviti pišući američkoj komisiji za nukleranu regulaciju i pretvarajući se da je profesor fizike. Jesu li imali kakve letke kako cijepati atom?

"Ništa ne stvara dobro neutrone kao berilij, profesore Hahn," odgovorili su mu.

I tako je David Hahn uspio pretvoriti svoju kolibu u nuklearni reaktor.

Nije trebalo policiji puno vremena da ga uhvati, i u svibnju 1995. godine 11 specijalaca u protektivnim odijelima upalao je u opasno ozračenu kolibu.

Šesnaest godina kasnije, u Angelholmu, Richard je čitao Hahnovu priču i bio inspiriran da pokuša sam. Evo kako je Richard to pokušao. Prvo, uzeo je tavu. U nju je stavio radioaktivne elemente - americij i radij. Pomiješao ih je sa sumpornom kiselinom i berilijem, te uključio štednjak. Mješavina se počela ludo zagrijavati, skačući po štednjaku i podu. Brzo je isključio štednjak i stavio sliku na svoj blog s opisom "The Meltdown!".

Plan mu je bio ponoviti eksperiment, ali ovaj put skupiti u epruvetu neutrone koji su izlijetali iz mješavine. Onda bi ispucao "neutronsku zraku" na komad uranija zapečaćenog u staklenoj špikuli.

"Kako izgleda neutronska zraka?" pitam.

"Ne izgleda kao ništa, ne možeš je vidjeti. Moraš je izmjeriti Geigerovim brojačem," kaže.

"Dakle, ono što govoriš, usmjerio bi epruvetu napunjenu neutronima na uranijsku špikulu i to bi pocijepalo atom?"

"Da."

Richard nikad nije uspio skupiti neutrone u epruvetu. Nakon neuspjeha prvog eksperimenta, odlučio je poslati e-mail švedskoj agenciji za nadziranje radijacije i provjeriti čini li nešto iznad zakona.

"Bok! Vrlo sam zainteresiran za nuklearnu fiziku i zračenje. Planirao sam projekt izgradnje primitivnog nuklearnog reaktora. Pitam se radim li išta što krši bilo kakav zakon?", glasio je njegov email iz srpnja 2011.

Poslali su mu odgovor u kolovozu 2011.: "Bok. Kratak odgovor na Vaše pitanje jest da, ako napravite nuklearni reaktor bez dopuštenja, kršite striktne zakone. To je kazneno djelo i može voditi do zatvora u trajanju do dvije godine."

Richard je bio iznenađen. "Količina koju sam imao bila je vrlo mala, toliko daleko od količine potrebne da se napravi prljava bomba ili nešto slično. Kako bi bomba eksplodirala, morate imati nešto što se zove kritična masa, što je 50 kg radija i 6 kg plutonija. Ja sam imao 5 grama. Najgore što se moglo dogoditi jest da se ozračim."

"I da dobiješ rak godinama poslije?" upitam.

"Da." slegne ramenima.

Iako je vlastima trebalo tri tjedna da odgovore na Richardov e-mail, sve se odvilo vrlo brzo nakon toga. Unutar nekoliko dana, pojavili su se u njegovom stanu s policijom.

"Rekli su mi da izađem s podignutim rukama. Pregledali su me Geigerovim brojačem. Nije bilo ničega. Izmjerili su cijeli stan. Rekli su da sam uhićen zbog krišenja zakona od sigurnosti od radijacije."

I to je to, za sada. Šesnaest tjedana je prošlo i ništa mu se nije dogodilo, osim što je dospio na novinske naslovnice diljem svijeta. Kaže da ne žali, jer je bio uzbuđen i jako mu je žao što to više ne može raditi.

Gledam košaru s kemijskim elementima, i upitam ga može li raditi još kakve eksperimente s njima. Kaže da može, ali da ne želi. 

"Što bi mogao napraviti," pitam.

"Mogao bih…. talij je vrlo, vrlo otrovan. Ako razbijete ampulu, počeo bi reagirati s kisikom i oksidirati. Talij oksid. Vrlo otrovan. Ako dospije na prste, možeš umrijeti."

"Ali ti nikad ne bi…."

"Ne, ne…." Pauzira. "Zapravo, razmišljam opet probati postati farmaceut. Pročitat ću neke tečajeve iz srednje škole i početi studirati na sveučilištu."

Doma, sjetio sam se kad je Richard slegao ramenima na mogućnost da dobije rak kao posljedicu svojih eksperimenata. To se događa mnogo s kućnim eksperimentima. Nešto klikne u ljudima i znanost im postane mnogo važnija od sigurnosti. To se dogodilo brazilskom svećeniku de Carli-ju, koji se u travnju 2008. godine zavezao za tisuću balona napunjenih helijem i poletio iz gradske luke u Paranaguai.

Bio je inspiriran vozačem tegljača Larryjem Waltersom koji je 1982. godine pričvrstio 45 meteoroloških balona (posebni baloni prilagođeni velikim atmosferskim visinama) za stolicu i poletio do skoro 5 km nadmorske visine, mašući pilotima, prije nego je sletio na 30 km udaljeni Long Beach. "Što više razmišljam o tome, više mi je drago da sam to napravio," Walters je rekao New York Timesu tada. "To je nešto za starost. Toliki ljudi imaju snove i nikad ih ne dovedu do kraja."

Dvadeset i šest godina kasnije de Carli je bio toliko opčinjen eksperimentom da je navodno zaboravio pogledati vremensku prognozu i naučiti kako GPS radi. Otpuhan je s kursa i utopio se.

Zatim su bila dvojica vozača trkaćih automobila koji su, u ljeto 2010., ulili 15 litara metanola u bačvu na parkilarištu u državi Washington, sjeli na nju i zapalili fitilj. Zamlišljali su tzv. "barrel ride". Trebali su preletjeti preko parkirališta. Umjsto toga, eksplodirali su. Jedan od njih, bivši američki prvak Travis Rilet zadobio je opekline na 70% tijela. Drugi, Australac Tyson Perez,  je poginuo.

U Sjevernoj Irskoj, Paul Moran otišao je u zatvor na tri mjeseca u listopadu 2011. zato što je slučajno zapalio svoju zgradu dok je pokušavao pretvoriti svoj feces u zlato. Ostavio je feces na električnom grijaču i zapalilo se.

"Bio je to zanimljiv pokus za ispunjavanje sna alkemičara ali nije mogao uspjeti," rekao je sudac dok ga je osuđivao na zatvorsku kaznu.

Ali nijedan kućni eksperiment nije pošao krivo kao onaj obitelji Pambakian. Obitelj živi blizu mene, i jadan dan sam zastao da malo razgledam. Volvo je bio parkiran na prilazu. Na stražnjem sjedalu je vreća ispunjena medicinskom opremom, zavojima, Brassom, sve strpano skupa. Neke stvari tamo bi vam spasile život da ih primijeni medicinski profesionalac.

Dr. Yvonne Pambakian ne želi razgovarati sa mnom o tragediji koja se dogodila unutra. Umjesto toga, sjedim na klupi za tisak na saslušanju njene liječničke komore, te slušam svjedočenje i ispitivanje.

Prije pet godina, 20. lipnja 2007. godine, netko iz njene kuće nazvao je hitnu pomoć. Njena 22-godišnja sestra, Yolanda Cox, ušla je u anafilaktički šok. Kada je stigla hitna pomoć, pitali su Pambakian što se dogodilo, da bi ona odgovorila da su joj dali lijekove za astmu.

Yolanda je odvežena u bolnicu, i liječnik je pitao da objasne točno što su joj dali. Nisu htjeli reći. Rekli su da ne znaju ništa i da je lijek ekstremno siguran. Činilo se da pokušavaju sakriti neki tajni sastojak koji su htjeli razviti. Kasnije su donijeli informacije u dva dokumenta i ispostavilo se da su jedno drugome davali eksperimentalni lijek koji su izumili, a nazvali su ga B71.

Yolanda je umrla tjedan dana kasnije, 27. srpnja 2007. godine.

Pambakian i njena majka, vele na saslušanju, počeli su pokuse sredinom 90-ih godina u svom području stručnosti (ona je liječnik opće prakse, a majka imunolog). Jedan dan, imali su eureka trenutak. Da to sažmemo: neki ljudi koji pate od dijabetesa imaju autoantitijelo koje je odgovorno za njihovu rezistenciju na inzulin, i Pambakiani su pretpostavili da, kako je rezistencija na inzulin toliko unikatno destruktivna, ako mogu derivirati peptid iz tog antitijela, bio bi unikatno kurativan. Pa su to i napravili, i nazvali ga B71. Počeli su slati zahtjeve za patentiranjem. B71 bi liječio - i to je sammo mali uzorak, astmu, dijabetes, psorijazu, multiplu sklerozu, preuranjenu ćelavost u muškaraca, debljinu, upalnu bolest crijeva, cističnu fibrozu, nesanicu, rak i HIV.

Uspjeli su uvjeriti neke Nizozemce s novcima da ulože u posao i provedu dva klinička testiranja u Nizozemskoj. To je bilo u 2005. godini. Četiri godine nakon toga, ništa se nije dogodilo. Činilo se da su zapeli.

I onda su jednog dana 2007. godine dobili e-mail. Žena imena Caroline, prijateljica jednog od Nizozemaca koji su uložili novac, upravo je dobila vijest da umire od raka. Imala je 33 godine, četvero djece - i prema liječnicima - imala je samo tri mjeseca života. "Da postoji i najmanja šansa da je lijek koristan…" napisala je u e-mailu.

2007. godine Pambakian je otputovala kod Caroline s epruvetom B71 pripravka u torbi.

"Htjeli ste isprobati teoriju," pita tužitelj na saslušanju.

"Htjela sam joj ponuditi liječenje," Pambakian odgovori.

Molila se, i onda je dala Caroline 6 mg pripravka - dozu četiri puta veću od one koje je davana u kliničkom testiranju na nizozemskim volonterima. Caroline je preživjela pripravak, ali je kasnije umrla od raka.

Tužitelj ne može vjerovati. Kaže da to nije kako znanost funkcionira. Znanost je u maničnom skupljanju podataka, nježnom napredovanju, provođenju delikatnih kliničkih testiranja.

"Nisam imala sigurnosne podatke od tisuća ljudi, to je istina," Pambakian priznaje. Način na koji kaže "tisuća" je iziritirano, superiorno, kao da odbor za saslušanje živi toliko duboko u kutiji da ne mogu razumijeti napredno i hrabro razmišljanje koje mijenja medicinski svijet.

Kada je Pambakian stigla natrag doma, odlučili su učiniti sebe testnim kunićima. Naravno, bili su daleko od prvih liječnika koji su pripravke sami sebi davali doma. Stoljećima, znanstvenici su namjerno sebe inficirali gonorejom i žutom groznicom; postajali su ovisnici o morfiju i kokainu u lovu na nove anestetike. Liječnik koji je 2003. godine otkrio da su čirevi želuca uzrokovani mikroorganizmom a ne stresom učinio je to pijući napitak inficiran mikroorganizmom. Tako su Pambakiani spravili još doza od 6 mg. I zatim su to dali sebi. Tada je Yolanda rekla da se ne osjeća dobro i srušila se na kauč.

"Kada je hitna pomoć stigla, rekli ste im da je to terapija za astmu," tužitelj nastavlja.

"Kada je hitna pomoć stigla, nije bilo vremena da se sjedi i raspravlja o učincima lijeka," Pambakian odgovara. "Htjela sam samo da se koncentriraju na guranje cijevi niz pluća. Ili da joj daju šansu da živi. Rekla bih im sve. Anafilaktički šok je vrlo rijedak. Govorimo o nekoliko ljudi godišnje u cijeloj zemlji. Nisam razmišljala o tome. Možda sam trebala, ali nisam. Sada samo o tome razmišljam. Sada ne uzimam ni aspirin a da ne razmošljam o tome. Sada mi je u mislima stalno."

"Moć prosuđivanja vas je u potpunosti napustila," tužitelj kaže.

"Mislim da je 'u potpunosti' malo…" kaže.

"Liječnici koji ignoriraju prikladne, etičke procese kliničkog istraživanje izlažu svoje pacijente nepotrebnom riziku," kaže.

"Da, pretpostavljam," kaže tiho.

"Bili ste daleko ispod standarda koji se očekuje od registriranog medicinskog profesionalca," nastavlja tužitelj.

Nakon kratke tišine kaže "Da."

Nekoliko dana kasnije stigla je i odluka: "Vaše ime bit će izbrisano iz registra liječnika." I napušta saslušanje, ne više kao dr. Yyvonne Pambakian, nego kao Yyvonne Pambakian.

Ubrzo nakon što sam gledao saslušanje i upoznao Richarda Handla, primio sam e-mail od vlasnika diybio.org, online zajednice za one koji eksperimentiraju doma. Poslao sam mu e-mail kao dio svog istraživanja. Kaže da je zabrinut kako bi moj članak mogao obeshrabriti one koji se žele baviti znanosti doma. Možda, predlaže on, bih mogao porazgovarati s Victorom Deebom čiji su eksperimenti u podrumu pošli katastrofalno pogrešno na vrlo različit način, i čija bi priča mogla dati ravnotežu

Deeb stanuje u malom gradu Malboroughu u massachusettsu. Umirovljen je, u srednjim 70-im godinama, i iako je živo u SAD-u većinu života, još uvijek ima jaki sirijski naglasak.

Prije tri godine, u ljeto 2008.. godine, policajac je prolazio pored Deebsove kuće.. "Vidio je dim koji puše iz klima uređaja u sobi na katu, pa je pozvao vatrogasce." Deeb govori kratkim, egzaktnim frazama, kao naš razgovor smatra kemijskim eksperimentom koji zahtjeva potpunu preciznost.

Kratki spoj je nastao u spavaćoj sobi, a vatrogasci su ugasili požar, bacili pogled u podrum i odmah zvali hitno pojačanje.

"Došao je cijeli odjel," kaže Viktor. "FBI. Čak i CIA. Nije moglo biti luđe. Otišli su čak u kanalizaciju da vide jesam li išta bacao u toalet."

Ono što su našli u podrumu bilo je 100 boca kemikalija. Nijedna nije bila opasna ili otrovna. "Radio sam na oblaganju unutrašnje strane limenki za piće, a da obloga ne sadrži Bifosfenol A."

Bifosfenol A je, objašnjava, standardan u oblaganju limenki. Problem je u tome što može difundirati u piće i igrati se našim hormonima, pri čemu muškarcima mogu izrasti grudi a djevojčice ispod sedam godina starosti mogu dobiti mjesečnice. U 2008. godini, nije bilo mnogo novinskih članaka koji govore o negativnim učincima BPA. Danas, ima ih mnogo. "Uložio sam ogromnu količinu vremena objašnjavajući vlastima da na čemu sam radio, no oni nisu imali nikakvu percepciju o tome."

Tako je gledao kako su mu odnosili kemikalije i epruvete u kamion. "Imao sam kutiju punu dokumenata i komentara," kaže. "Dvadeset godina rada. Unajmili su kemičara da prođe kroz kutiju, tražeći potvrdu da su opasni materijali bili u podrumu. Kad nisu mogli pronaći ništa, ostavili su kutiju na kiši. Uništila je sve moje bilješke. Dvadeset godina moga života i rada da pomognem drugima otišlo je niz odvod."

"Kada su shvatili pogrešku, pretpostavljam da su se ispričali i platili štetu," kažem.

"Upravo suprotno!" kaže. "Tuže me za troškove ispražnjavanja podruma."

Za američku online zajednicu kućnih eksperimenata, najgori je trenutak došao kada je policajac objasnio svoje razmišljanje u lokalnim novinama: "Mislim da je gospodin Deep negdje prešao crtu. To nije ono što bismo smatrali uobičajenim kućnim zanimanjem."

Robert Bruce Thompson, autor Illustrated Guide to Home Chemistry Experiments, je napisao: "Dopustite mi da prevedem riječi policajca na jednostavniji jezik - gospodin Deep nije zapravo prekršio nikakav zakon ili pravilo koje možemo pronaći, ali ne sviđa mi se ono što radi jer sam neznalica i iracionalno se bojim kemikalija, pa ću zlostavljati svoju moć kako bih ukrao njegovo vlasništvo i prekinuo ono što radi. Postoji naziv za ono što se dogodilo: tiranija."

Prije nego sam poklopio slušalicu, Victor Deep kaže da me želi na nešto potsjetiti. Kaže da za svakog Davida Hahna i Richarda Handla postoji jedan Steve Jobs ili Charles Goodyear. "Počeli su kod kuće. Goodyear je razvio proces vulkanizacije miješajući sumpor s običnom gumom, i to na štednjaku svoje supruge u kuhinji."

I tada je otišao raditi ono što radi svaki dan. Pokušati se sjetiti što je napisao na stranicama u kutiji koja je ostavljena na kiši.